Koliko često ste nervozni i mislite da vam treba neki od lijekova za smirenje ?
Nikad
Rijetko
Često
Uvijek

ZNAKOVI STRESA

Kako prepoznati stanje stresa?
 
Stanje stresa u sebi i drugima prepoznajemo na osnovu četiri skupine znakova:
 

1. EMOCIONALNI (tuga, anksioznost, panika, ljutnja, osjećaj krivice)

2. MISAONI (rastresenost, slaba koncentracija, zaboravljivost, opsjednutost istim mislima)

3. TJELESNI ili FIZIOLOŠKI (znojenje ruku, dlanova, lupanje srca, drhtanje ruku, bolovi u želucu)

4. PONAŠAJNI (plakanje, agresivnost, nekontrolisani ispadi, povlačenje u sebe, pretjerana upotreba alkohola, cigareta, kafe)

 
Koji su načini suočavanja se stresom i oporavka od stresa?
Kakve će posljedice neka stresna situacija ostaviti na nas zavisi od o procjeni situacije, ali i tome šta činimo kako bismo je savladali i lakše podnijeli (npr. borimo se povlačimo, mirimo sa sudbinom) da bismo to postigli služimo se različitim strategijama ili načinima suočavanja sa stresom kojima možemo:
-         nastojati izmijeniti stresor
-         pokušati prihvatiti situaciju onakvom kakva jeste, trudeći se da je vidimo u što boljem svjetlu
-         pokušati izbjeći stresore što više možemo
 
Korištenje načina suočavanja sa stresom ovisi o vrsti događaja, o osobinama ličnosti, iskustvu, znanju. Zbog toga nema «univerzalnih recepata» o najboljim načinima suočavanja. Jednostavno rečeno: Ako procjenite da Vi lično naku situaciju možete jedino izbjegavati, onda to ne znači da ste kukavica i nesposobnjaković, jer bježite od te situacije. To samo znači da se vi, na najbolji mogući način, suočavate sa konkretnom situacijom.
Traumatski događaji potresaju temeljne postavke o životu i nama samima. Nakon takvih izuzetno teških događaja, ljudima ostaje složen zadatak rekonstrukcije tih pretpostavki, zadatak koji zahtijeva ravnotežu suočavanja sa mislima, osjećanjima i slikama povezanih sa traumom, te njihovog izbjegavanja. Nakon traumatskih događaja ljudi uglavnom s vramenom uspijevaju izgraditi svoj unutrašnji svijet i to uz pomoć prikladne ponovne kognitivne procjene događaja i iskrene podrške bliskih ljudi. Uspijevaju normalno nastaviti živjeti životom koji više nije u potpunost određen traumom i kao što kaže Bulman (1992): «ljudi koji su nekada bili žrtve, sada postaju preživjeli – oporavili su se».